Intervju; Antun Ponoš i 33 godine emisije ‘Kućni ljubimci’
U povodu 33. rođendana emisije „Kućni ljubimci” razgovarali smo s velikanom hrvatske scene kad su u pitanju životinje i ljubimci. Antun Ponoš podijelio je s nama svoju priču.
- Dragi Antune, ispričajte nam ukratko kako je počelo vaše divno i dugogodišnje putovanje?
Kao apsolvent veterine, svakodnevno sam imao priliku gledati ljude kako na Veterinarski fakultet dovode životinje te ih se iz raznih razloga žele riješiti. To me je uvijek žalostilo i nisam ih nikad mogao ostaviti u prostoru u kojem su čekale uspavljivanje pa sam ih nosio kući te ih njegovao i liječio. Lijepio bih obavijesti po stupcima, nazivao radiostanice i tako ih udomljavao.
Tako sam počeo udomljavati životinje i polako si punio stan onim napuštenima ili, bolje rečeno, onima koje su ostavili nemilosrdni ljudi. Kako su bile sve brojnije u mom stanu, shvatio sam da moram nešto poduzeti kako bih ih brže udomljavao.
Godine 1989., na prostoru Zagrebačkog Velesajma, pojavila se Z3 lokalna televizija koja je svojim kanalom pokrivala Zagreb i okolicu. Program je bio ispunjen glazbom, putopisima, dokumentarcima i zabavnim emisijama. U programu se emitirala i emisija „Halo Bing” u kojoj je bilo moguće oglašavati i prodavati sve što se poželi. Tada sam imao novi motorić TORI koji mi više nije bio potreban i odlučio sam ga oglasiti za prodaju.
Sjećam se, bila je subota, dovezao sam motorić i snimili smo oglas za prodaju, a on je išao u emitiranje u ponedjeljak. No, ja sam se vratio u nedjelju te pitao „Tko je tu glavni?” Obratio mi se glavni urednik Velimir Đuretić kojem sam iznio svoju ideju o tome kako bih volio raditi emisiju o životinjama, pomagati im i udomljavati ih.
Rekao sam mu da sam apsolvent veterine i da dolazim iz Slavonije te da, otkako sam u Zagrebu, stalno gledam napuštene životinje koje lutaju pa im pomažem na raznorazne načine i imam ih već pun stan.
Razgovoru su se priključili i drugi ljudi iz produkcije te su prihvatili moju ideju i rekli da dovedem sponzore koji bi se oglašavali u emisiji jer je Z3 komercijalna televizija i financira se sama, pomoću reklama. Nisam do tada imao marketinška iskustva, ali sam sutradan prošetao gradom i predstavio prijedloge suradnje potencijalnim sponzorima.
Vratio sam se s 12 potpisanih ugovora o suradnji sa sponzorima i oglašavanju te odmah dobio termin za prvu subotu; 20. siječnja 1990., od 18 do 19 sati. I to – UŽIVO. Nikad prije nisam bio ispred kamere, osim u školi gdje sam bio aktivan i sudjelovao na školskim priredbama. Prihvatio sam termin i odmah krenuo u pripremu i realizaciju emisije. Kako mi je želja bila da emisija bude posvećena isključivo zbrinjavanju životinja, nazvao sam je „Pomozi mi”.
Priprema te prve emisije trajala je cijeli tjedan. Imali smo puno životinja za udomiti, a snimili smo i reportažu u šinteraju koji je tada postojao i pokazali pse koji su tamo čekali smrt.
Puno je njih spašeno iz šinteraja i pronašlo je divne udomitelje. Suradnja sa šinterajom trajala je sve do njegova zatvaranja. U prvoj emisiji gostovao je i naš najpopularniji voditelj svih vremena, gospodin Oliver Mlakar, koji je u ono vrijeme vodio i popularni kviz „Kviskoteka”. Urednik „Kviskoteke”, gospodin Lazo Goluža, odobrio nam je emitiranje njezine špice u najavi gostovanja gospodina Mlakara koji je velik ljubitelj životinja.
Bez ikakva televizijskog iskustva počeo sam te subote, 20. siječnja 1990., emitirati emisiju uživo! Sjećam se da mi je prvih deset sekundi sve bilo bilo vrlo stresno, no rekao sam sebi: nisam ja ovdje radi sebe nego radi životinja. Od te moje misli, na samom početku emisije, sve je dalje bilo lako.
Uz sve te aktivnosti, rad i pripremu emisija, ubrzo sam diplomirao na Veterinarskom fakultetu. Emisija „Pomozi mi” iz tjedna u tjedan imala je sve veći broj gledatelja i vrlo brzo postala iznimno popularna.
Ubrzo smo, uz teme o zbrinjavanju, u emisiju uvrstili i sve druge sadržaje posvećene kućnim ljubimcima jer su gledatelji to tražili. Predstavljali smo pasmine pasa i mačaka kao i sve druge životinje, uvrstili savjete i veterinarske teme te zabavni sadržaj. Zahvalan sam Velimiru Đuretiću, glavnom uredniku Z3 programa, kao i cijeloj ekipi Z3 televizije jer su mi pomogli da se emisija počne emitirati i podržavali me od samog početka. Nakon godinu i pol cijela ekipa Z3 televizije prešla je na HRT, gdje smo nastavili emitirati emisije.
- Ideja je krenula od jednog mladog, pomalo nadobudnog studenta veterine i evo nas danas, 33 godine kasnije, ovdje. Što vas je spriječilo da se bavite veterinom?
Joj, ovo „nadobudnog” u ono je vrijeme bila možda preblaga riječ za mene. Onda nisam imao granica u životu, a ni danas ne vidim granice ispred sebe. Sve što bih pomislio, ja bih i realizirao. Nikad ne bih odustao od ideje da pomognem životinjama, uvijek bih našao način.
Cijelo vrijeme, dok sam radio prve emisije, imao sam veliku želju i stavljao si na dnevni red ideju kako ću pokrenuti svoju ambulantu i veterinarsku praksu te biti veterinar, što ustvari i jesam. Kako sam u emisiju uveo veterinarske teme i savjete, gotovo sam tu svoju veterinu u njoj i prezentirao te ubrzo shvatio da kroz emisiju kolege veterinari i ja dijelimo puno savjeta i pomažemo brojnim životinjama. Tako je to na neki način postala moja ambulanta.
Tijekom studiranja i kao apsolvent liječio sam velik broj životinja i stekao bogato veterinarsko iskustvo.
Kroz rad na emisiji upoznao sam brojne kolege veterinare i okupio svoj tim ljudi pa sam uvijek imao rješenje za svaki problem. I danas mi se javljaju ljubitelji životinja i mole za pomoć u liječenju.
- 33 godine emitiranja – koliko je to ukupno emisija?
Sve emisije brojim. Prošlog petka emitirana je 1686. emisija. Imam arhivirane sve emisije i snimke sa snimanja. Sve čuvam. U ove 33 godine emitiranja emisija nije imala stanku i neprestano je emitirana u televizijskom medijskom prostoru.
- Koji su najveći izazovi s kojima se vaša emisija susrela?
Nakon 25. godine, one 2015., ondašnje vodstvo HRT-a odlučilo je skinuti emisiju s programa. Ni danas ne znam razlog tomu. Uvijek sam nastojao, u skladu sa svojim mogućnostima i s budžetom kojim sam raspolagao, proizvesti zanimljivu emisiju. Po reakcijama gledatelja, imali smo zanimljiv i gledan sadržaj. Kad je skinuta, otišao sam na 16 drugih televizija i ponudio im emisiju koju su vrlo rado prihvatili i emitirali u svom program, na čemu sam svima neizmjerno zahvalan. Nakon tri mjeseca emitiranja emisije na svim drugim televizijama, promijenilo se vodstvo HRT-a i smijenili su urednike, a istoga dana, 5.3.2016., novo je vodstvo odmah vratilo emisiju u program, u stalni termin emitiranja. Kako bih zahvalio svim televizijama koje nisu dopustile da emisija prestane s emitiranjem, nakon vraćanja u program HRT-a, proizveo sam novu emisiju posvećenu samo veterinarskim temama pod nazivom „Veterinarska ordinacija” i nekoliko je mjeseci emitirao u terminima u kojima se emitirala emisija „Kućni ljubimci”.
Svih ovih godina emisiju „Kućni ljubimci” proizvodili smo na HRT-u, a zadnjih šest godina proizvodim je sam. Povremeno surađujem i s ekipama koje mi pomažu u realizaciji. Uglavnom sam snimam, režiram i montiram cijelu emisiju.
Unatoč svim preprekama na koje sam naišao u ove 33 godine, borim se za emisiju i iz tjedna u tjedan dokazujem da ima svoj smisao i mjesto u programu. Bit ću „neskroman” i reći da ne znam drugog „televizijskog čovjeka” koji je u 33 godine napravio 1686 uzastopnih emisija. Zahvalan sam svima na HRT-u koji podržavaju rad emisije i pomažu mi da ta „misija pomaganja i udomljavanja životinja” traje. Puno je ljudi na HRT-u zaslužno za taj nas zajednički uspjeh dugovječnosti emisije. Bez njih ne bismo uspjeli ovo postići. Svi su oni veliki ljubitelji životinja i gaje osjećaje prema njima, što mi je jako drago.
- Jeste li ikad posustali i pomislili odustati?
Jedna moja draga kolegica rekla bi: „Što je Antun sve prošao, svatko bi normalan odustao, ali Antun nije odustao.” Tako je, nikad nisam pomislio odustati, a toliko sam toga prošao. Samo oni dragi ljudi koji su bili oko mene, uz mene, ti su imali priliku to gledati, pomagati mi, podržavati me i bodriti. Nikad se nisam predavao, kao ni dandanas.
Kad je emisija bila skinuta s HRT-a, u brojnim intervjuima (bilo ih je oko 70 u tri mjeseca) naglašavao sam misao kako me mogu maknuti s programa, no ne i ugasiti. Tako sam im pokušao objasniti da nikad neću odustati. I danas stojim iza toga, stojim tu gdje jesam, svjestan da emisija ima svoje mjesto u televizijskom medijskom prostoru i dokle god budem mogao, ja ću to raditi. Emisija je pomogla životinjama i u ove 33 godine emitiranja promijenila svijest velikog broja ljudi. Više od 40 000 ljudi prošlo je kroz nju, snimio sam oko deset tisuća različitih reportaža i raznih sadržaja. Živim tu emisiju 24 sata dnevno pa izračunajte koliko je to sati od one subote, 20. siječnja 1990. Emisija „Kućni ljubimci“ zabavno-edukativnog je karaktera i u protekle 33 godine stekla je velik broj poklonika svih uzrasta. Uz nju su odrasle brojne generacije gledatelja koje su imale priliku učiti kako se odnositi prema životinjama, a sve radi izgradnje humanijeg svijeta. Omiljenost među gledateljima emisija je postigla predstavljanjem ljubitelja životinja i svih vrsta kućnih ljubimaca, savjetima o njihovu držanju i njezi, veterinarskim savjetima i pomaganjem vlasnicima kućnih ljubimaca u rješavanju mnogih problema. Jednako privlačnim za gledatelje pokazali su se prilozi o pravilnu uzgoju, praćenje izložbi i manifestacija posvećenih kućnim ljubimcima te predstavljanje kinoloških, felinoloških i drugih društava. Gledatelji vole priče o brizi za životinje pa zato vole saznati i novosti o radu udruga koje se bave zaštitom životinja, radu skloništa za napuštene životinje, radu državnih službi koje donose zakone o držanju kućnih ljubimaca, kao i o radu državnih službi koje obučavaju pse za pronalaženje droge i eksploziva. Zaštitni je znak emisije oglašavanje izgubljenih i nađenih životinja, čime emisija „Kućni ljubimci“ i HRT izravno pomažu u njihovu udomljavanju i zbrinjavanju! Raznovrsnim temama i sadržajem emisija „Kućni ljubimci“ i HRT pokazali su da briga za životinje može biti itekako korisna i zanimljiva široku krugu gledatelja. Pomogli smo gledateljima koji traže pomoć za kućne ljubimce pozivima i porukama, organizirali smo brojne akcije pomoći napuštenim i ugroženim kućnim ljubimcima, u čemu se HRT posebno istaknuo za vrijeme poplava i potresa, kada smo kroz emisiju zbrinjavali spašene životinje i vraćali ih njihovim vlasnicima. U emisiji smo informirali gledatelje o aktualnostima i donošenju zakonskih odredbi i pravilnika o kućnim ljubimcima u Hrvatskoj te zato dobili brojna priznanja. Emisija „Kućni ljubimci“ i HRT svojom dugogodišnjom suradnjom na usluzi su gledateljima koji uvijek mogu očekivati pomoć i suradnju. HRT neprestanim emitiranjem emisije „Kućni ljubimci“ nudi vrijedan sadržaj koji gledatelji vole i promiče vrijednost humanog postupanja prema životinjama.
- Biste li danas promijenili nešto u svom putovanju s emisijom ‘Kućni ljubimci’?
Uvijek se može nešto promijeniti. Nastojim uvijek proizvesti zanimljivu emisiju. Važno je pronaći zanimljivog gosta i temu. Realizacija je najjednostavnija. Sve to treba snimiti, izmontirati, pripremiti, režirati i složiti da bude spremno za emitiranje.
Pratim tehnologiju i koristim se, meni dostupnim, najnovijim dostignućima u televizijskoj produkciji.
- Znate li okvirno koliko ste životinja spasili i koji su najzanimljiviji slučajevi koje ste imali?
Kroz emisiju smo uz pomoć ljubitelja životinja udomili više od 120 000 životinja. Najzanimljiviji slučajevi… Gledatelji koji me prate od početka sigurno se sjećaju lavića Lea. Pravi lav Leo živio je 1990. godine u Dubravi. Došao je iz Njemačke kao mladunče. Tada se moglo uvoziti sve vrste životinja bez problema. Počeo sam ga pratiti odmah po dolasku i snimio brojne reportaže o njemu. Kad je lav dosegnuo pravu veličinu, i dalje pitom prema svom vlasniku, on ga je odlučio uspavati i preparirati. Naime, kad bi vlasnik nekamo otišao, on je toliko urlikao da se to nije moglo slušati i susjedi su se žalili, a i dvorište mu je postalo malo. Pokušali su ga smjestiti u ZOO, no nisu uspjeli. Odmah sam rekao da se ne slažem s uspavljivanjem i da to neću dopustiti. Ponudio sam pomoć i smjestio lava u ZOO vrt Zagreb. Vlasnik ga je dugo godina obilazio i lav bi se s njim uvijek mazio.
Bilo je tu puno zanimljivih slučajeva, no evo, vratit ću se unazad šest godina, kad sam spasio dva magarca i 20 svinja zarobljenih u jednom ograđenom prostoru, u šumi kod Đakova. Vlasnik ih nije hranio tri mjeseca i ostavio ih je na zimi, na -27 stupnjeva bez ikakve nastambe i skrovišta. Da bi preživjele, životinje su glodale stabla i pojele sve što je bilo na zemlji. Nažalost, nekoliko ih je uginulo, a druge sam otkupio s još nekoliko ljudi.
Jednu svinjicu, nazvanu Lijepa, veliku prijateljicu magaraca Bepa i Luiđija, smjestio sam zajedno s magarcima na jednu farmu blizu Zagreba. Nažalost, Bepo je vrlo brzo uginuo od tetanusa, a svinjica je ubrzo dobila male praščiće, no potom se i ona razboljela i uginula. Luiđi je nakon godinu dana postao tata i dobio malog magarca. To su spašavanje pratili i mediji, a nehumanost čovjeka koji je to učinio zabilježena je i u pjesmi dostupnoj na YouTubeu, „Bepo i Luiđi”.
- Nekako ste se uvijek usredotočavali na pozitivne primjere držanja životinja, a od nedavno ste počeli i s prikazivanjem „težih” tema. Što je doprinijelo tome?
Koliko su god to teške teme i ostavljaju bol i tragove u srcima ljubitelja životinja, moramo prikazati i okrutnost koja je u Hrvatskoj prisutna. Žao mi je i razočaran sam što, nakon tolikih godina prikazivanja emisije i tolike ljubavi prema životinjama, i danas imamo priliku vidjeti ogromnu okrutnost i nemilosrdnost ljudi prema njima, kakva se mogla vidjeti poslije potresa i obilaska terena. Zakon koji imamo o zaštiti životinja, koji nas je sve razveselio i koji zaista štiti životinje, treba doraditi i promijeniti, unijeti niz novih odredbi i postrožiti ga. Doslovno moramo napraviti ono što čini svijet jer smo i mi dio tog svijeta pa se tako trebamo i ponašati. Ne možemo samo gledati kako druge zemlje to čine i misliti da je kod nas to nemoguće. Uvjeren sam da je sve moguće, ali svijest moramo mijenjati. Nehumano držanje životinja i njihovo mučenje takvim načinom držanja zakonski je kažnjivo.
Ovom prigodom pozivam sve koji vole životinje da ih čuvaju, paze i odnose se lijepo prema njima te da im pomažu na sve načine. Pozivam sve koji žele udomiti životinje, predstaviti svoje ljubimce, uzgajivačnice, udruge i aktivnosti u emisiji „Kućni ljubimci” da mi se jave i budu gosti. Aktivan sam na internetu, dostupan na čak 2 profila: privatnom te na profilu emisije. Svi mi se mogu javiti porukom, bit ću zahvalan svakome tko želi sudjelovati u emisiji.
Zahvalan sam i vama što ste također aktivni i pružate toliko prostora ljubimcima na svom portalu koji je vrlo cijenjen, gledan i čitan. Zajedno, uz ljubitelje životinja, možemo puno toga učiniti.
Nadamo se da ste i vi uživali u ovom razgovoru kao što smo i mi! Hvala dragom Antunu na izdvojenom vremenu, kao i na svemu što radi za životinje te čestitamo na 33. rođendanu emisije.
