Danas govorimo o lišmaniozi, zaraznoj bolesti koja je općenito opasna za životinje, no ovdje ćemo se zadržati na lišmaniozi kod pasa, jer je on naš najčešći kućni ljubimac. Zbog toga je posebice vrlo opasna za pse, pa i za nas. Uzročnik lišmanioze je Leishmania infantum, protozoa iz porodice Tripanosomatidae. Golim okom je to nevidljiva praživotinja (bičaš), koja se u psu brzo razmnožava i uzrokuje dugotrajno teško izlječivu bolest.
Bolest prenose papatači, a to su komarci i komarcima slični kukci koji su uobičajeni za područja srednje i južne Dalmacije, Grčke, juga Italije, Španjolske, itd.. Papatači su krvopije veličine 2-3 mm te su najčešće aktivni noću. Mužjaci se hrane biljnim sokovima, dok ženke sišu krv. Borave uglavnom u tamnim i vlažnim prostorima kao što su podrum, pasja kućica, špilja. Slabi su letači i stoga se drže svojeg staništa ili neke životinje kao najboljeg domaćina, u ovom slučaju psa. Sezona papatača traje od svibnja do kraja listopada. Lišmanija se prenosi s jedne na drugu životinju, a može se prenijeti i na čovjeka, što znači da je ta bolest zoonoza. Zoonoza je zajednički naziv za zarazne bolesti koje su zajedničke ljudima i nekim životinjama, a mogu prelaziti sa životinja na ljude i obrnuto.
Psi su vrlo osjetljivi na lišmaniju. Uzročnik živi u obrambenim stanicama psa pa je njena prisutnost vrlo štetna za zdravlje. Papatač prije sisanja krvi izbacuje lišmaniju koja ubrzo napada makrofage (obrambene stanice) u kojima se umnaža, uništava ih te se širi dalje. Brzo putuje u jetru, slezenu, koštanu srž, kožu i druge organe.
Koji su simptomi ove bolesti kod pasa?
Ova zarazna bolest nema lako prepoznatljive simptome i zato dugo može ostati neotkrivena. Pošto ju je teže dijagnosticirati potrebno je poznavati kakva je prisutnost zaraze, tj. prijenosnika te bolesti u mjestu boravka i šire okoline zaražene životinje, te dali je životinja putovala na mjesta u kojemu je lišmanija prisutna. Lišmanija ima različite simptome od koji su: povećani limfni čvorovi, smanjena osjetila, mršavljenje, mišićna atrofija, lezije kože (ulkusi, alopecija, eksfolijativni dermatitis), očni (keratokonjunktivitis, upala rožnice), šepavost i slabost stražnjih nogu, poliurija (mokrenje velike količine urina) i polidipsija (pojačana žeđ) , čirevi na koži nogu i među prstima, gubitka dlake na glavi (osobito oko očiju), gubitka dlake na repu, suha ljuskava i perutava kože, pretjeranog rasta noktiju, groznica, povećana jetra ili slezene, bolovi u zglobovima, otekline po tijelu. Ponekad se javljaju i crijevni simptomi u obliku proljeva koji najčešće dovedu do uginuća.
Vrijeme inkubacije bolesti može varirati od nekoliko mjeseci do par godina. Bolest može proći s teškim simptomima ili čak i bez znakova bolesti.
U otkrivanju bolesti presudnu ulogu ima mikroskopsko dokazivanje uzročnika iz strugotina kože ili sadržaja punkcije limfnih čvorova te pretraga krvi.
Treba razlikovati inficirane od bolesnih pasa. Laboratorijskim pretragama krvi uočava se slaba regenerativna anemija, obično blaga i česta trombocitopenija (smanjen broj trombocita, tzv. krvnih pločica). U biokemijskim pretragama vidljiv je porast ukupnih proteina u serumu, hipoalbuminemija, hipergamaglobulinemija, povećane vrijednosti uree i kreatinina, dok analizom urina nalazimo proteinuriju.
Mikroskopska dijagnoza postavlja se razmazom limfnih čvorova/koštane srži ili iz uzoraka s lezija kože u kojem se mogu vidjeti slobodni amastigoti Leishmania infantum ili unutar citoplazme makrofaga.
Dijagnoza lišmanioze postavlja se indirektno imunofluorescentnim testom (IFAT) za određivanje specifičnih protutijela u serumu. Titar protutijela je viši 4 puta u odnosu na vrijednost laboratorijskog praga (obično 1:80), u prisutnosti kliničkih simptoma i kliničko patoloških promjena potvrđuje se stanje bolesti.
Danas je opasnost za zarazu pasa na području čitave Dalmacije vrlo velika. U cilju brzog otkrivanja bolesti preporučuje se vađenje krvi i pretraga već nekoliko mjeseci nakon završenog boravka u ugroženom području. Rano otkrivena bolest se značajno lakše i s mnogo više uspjeha liječi.
LIJEČENJE LIŠMANIOZE
Kod pasa se najčešće i nakon dugotrajnog liječenja bolest vraća. Opće prihvaćeno mišljenje je da se, iako nema potpunog izlječenja, psu može značajno povećati kvaliteta života dugotrajnim davanjem odgovarajućeg lijeka u tabletama. Naime, niti jedan lijek ne može potpuni eliminirati lišmaniju iz organizma inficiranog psa.
Uspjeh u liječenju potvrđuje se redovitim pregledom krvi psa i dokazivanjem smanjene količine protutijela.
PREVENCIJA
Rizik od prijenosa lišmanije se može smanjiti redovitom upotrebom lijekova kao što su tzv. ampule koje djeluju kao repelent protiv krvopija. Nužno ih je staviti ako putujete sa svojim kućnim ljubimcem u područja gdje je lišmanija prisutna. Također postoje i biljna sredstva koja djeluju kao repelenti a koriste se na način da se premaže dlaka psa. Niti jedna zaštita nije 100% djelotvorna.
LIŠMANIJA KOD LJUDI
U ljudi se bolest naziva dum – dum groznica, a najčešće obolijevaju lovci ili vlasnici oboljelih pasa. Dolazi u dva oblika:
– Kožni oblik, koji uglavnom nije opasan, a karakteriziraju ga ranice na mjestu uboda koje dugo ne zarastaju. Traju mjesecima, obično se nalaze po rukama i licu, a zbog kasnog početka liječenja na mjestu rana znaju ostati veći ožiljci.
– Drugi, manifestni oblik bolesti, nije nimalo bezazlen jer ako se ne liječi, može završiti smrću. Liječnici znaju ne prepoznati odmah ovaj oblik jer zaražen čovjek ima nespecifične simptome. Oboljeli obično imaju povišenu tjelesnu temperaturu, povećanu slezenu i jetru te anemiju. Ključ uspješnog liječenja je rana dijagnostika i primjena antiparazita.
Ukoliko čovjek živi u ugroženom području i ukoliko je dolazio u kontakt s komarcima (papatačima), a da pri tome ima i bolesnog psa, treba posumnjati na lišmaniozu.